Lenaz, Lionello Liberatus

Rođen: 17. kolovoz 1872.
Umro: 3. listopad 1939.

Roditelji: otac: Vincenzo Riccardo, majka: Alojzija rođ. Maroevich
Sestra: Giuseppina

Lionello Lenaz je bio riječki liječnik, pjesnik, političar, znanstvenik, autor medicinskih tekstova i praktičar koji je osobito unaprijedio hematologiju i skinuo veo tajne sa leukemije i prvi utvrdio da je njeno porjeklo neoplastično, a ne hyperplastično kako se vjerovalo do tada, liječnik u Gradskoj bolnici, prosektor i bakteriolog, neko vrijeme jedini u Rijeci i okolici. Dao je bitan doprinos i neurologiji studijama o cerebelarnom, ekstrapiramidalnom i vegetativnom sustavu i istraživanjem maloga mozga. Bio je primarijus Gradske bolnice (Ospedale civile) u Rijeci i slobodni docent na Sveučilištu u Padovi. Osnivač je i prvi voditelj riječkog Bakteriološkog odjela i prosekture. Kao prvi uveo je u neuroznanost pojam statičke inervacije kao funkcije učvršćivanja zglobova, posebice onih proksimalne lokacije okrajine koja završava voljnu kretnju.

Rođen je od oca Vincenza Riccarda, poduzetnika i trgovca i majke domaćice Alojzije rođ. Maroevich. Roditelji su bili dobrostojeći vlasnici nekoliko mlinova, nekoliko pekara i trgovina kruhom i kolačima, te nekoliko stambenih zgrada u ondašnjoj ulici via del Macello. Na krštenju mu je uz ime Lenaz dodano i krsno ime Liberatus. Imali su i jednu kćer, Giusepinu.

Osnovnu školu i gimnaziju završava u Rijeci.
Nakon smrti majke, sa 17 godina umire mu i otac, pa se o njemu nastavila brinuti starija sestra.
Zahvaljujući bogatoj ostavštini od procjenjenih 100.000 fiorina, on i njegova starija sestra imaju sigurnu financijsku podlogu za budućnost. Njegovoj sestri osigurana je bogata dota, a njemu dobra škola.
Tako si 1889. uspjeva platiti školovanje u medicinskoj školi u Beču koju 1895., u 23. godini života završava sa najvećim uspjehom i dobiva diplomu liječnika opće prakse.
Nakon školovanja 6 godina radi kao asistent u Poliklinici za nervne bolesti u Beču uz profesora Moritza Benedikta. U isto je vrijeme asistirao u laboratoriju za neuroanatomiju profesora Obersteinera i u kemijskom laboratoriju profesora Ludwiga. Bio je i asistent na klinici profesora Neussera, i na Istitutu za patološku anatomiju uz profesora Weichselbauma.

1901. vraća se u Rijeku i prihvaća mjesto upravitelja Bakteriološkog laboratorija gradske bolnice, a u isto vrijeme radi i kao konzultant za interne bolesti u gradskoj bolnici Svetog Duha (slika desno).

Samim krajem srpnja 1914., odmah nakon objave rata i opće mobilizacije, suveren je odredio da se u većim gradovima organiziraju dobrovoljne zdravstvene službe, odnosno ustanove i bolnice Crvenog križa da bi se osigurao dobrovoljni rad, humanitarna pomoć ranjenim vojnicima, zdravim vojnicima na bojišnici i njihovim obiteljima. 
U Rijeci su odmah nakon proglašene mobilizacije pozvane žene i muškarci, oslobođeni vojne obveze, koji su završili školu dobrovoljnih bolničara, a željeli su postati dio snaga Crvenog križa, da se jave u Gradsku ambulantu (Infermeria municipale) kod dr. Jelloushega. 

U rujnu 1915. na mjesto liječničkog zapovjednika bolnice Crvenog križa u iseljeničkom hotelu pozvan je dr. Lionello Lenaz. U bolnicu je mobiliziran i dr. Luigi Bacich (1881. – ?, stomatolog), a liječnici koji su uz svoju službu volontirali u bolnici bili su dr. Romualdo Descovich (1866. – 1921., u to vrijeme primarijus na dermatovenerološkom odjelu Gradske bolnice.), dr. Davide Friedman (1867. – 1941., liječnik Mađarskih državnih željeznica), spomenuti Jellousheg i dr. Arturo Schweitzer (1876. – 1941., vršitelj dužnosti liječnika u Pomorskoj oblasti za Ugarsko-hrvatsko primorje). Ravnatelj riječke bolnice dr. Ermanno Sichich bio je uključen u liječnički nadzor bolnice u Sanatoriju Giuseppe, a dr. Ivan Kiseljak (1853. – 1915., filantrop, internist, kotarski liječnik u Sušaku, privatni liječnik u Rijeci, osobni liječnik nadvojvode Josipa, predsjednik Društva hrvatskih apstinenata) vodio je malu pomoćnu bolnicu u Rafineriji.
Službeni naziv bolnice u Hotelu Emigranti i njezinim manjim lokalitetima glasio je Pomoćna bolnica i stacionar riječkog odbora Ugarskoga Crvenog križa (Fiumei magyar Vöröskereszt-egyleti kisegitő kórház és betegnyugvó állomás).

1919. Dr. Lenaz nasljeđuje primariusa Cattija i postaje primarius medicinskog odjela Gradske bolnice. 1924. postaje privatni docent (libero docente). Od 1927. do 1930. na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Padovi drži predavanja iz hematologije, nefrologije i neuropatologije, područja za koja se posebno interesirao.

Od 1924. do 1933. godine talijanske vlasti premještaju bolnicu sa starog mjesta na Belom Kamiku, preko puta današnjeg pomorskog fakulteta, u zgrade prijašnje austrougarske Vojno-pomorske akademije na Podpinjolu. Riječka nova bolnica zadržava staro ime ''Ospedale civile di Santo Spirito di Fiume'' (Civilna bolnica Svetog Duha Rijeka) i ima sedam odjela, rendgenološki kabinet, bakteriološki laboratorij, ljekarnu, prosekturu, tehnički i upravno-administrativni dio. Bolničke odjele vode ugledni primarijusi većinom Fijumani školovani na Medicinskim fakultetima u Budimpešti, Beču i Padovi. Interni odjel vodi dr. Lionello Lenaz, kirurški odjel u čijem se sastavu nalazi ginekološki odsjek i rodilište vodi dr. Ruggero Grossich, sin dr. Antonija Grossicha, Dermatovenerološki odjel dr. Giovanni Bossi, Oftalmološki odjel dr. Alberto Philippovich, Otorinolaringološki odjel dr. Arturo Maxer, Zarazni odjel dr. Leone Spetz-Quarnari i Psihijatrijski odjel od 1929. dr. Giovanni Dalma.

Dekretom od 13. ožujka 1930., a potvrđenim od suda 3. svibnja (registro n. 3 Interno, foglio n, 136), Ministero Dell 'Interno - Direzine Generale Della Sanita Publica (Ministarstvo unutrašnjih poslova - Direkcija narodnog zdravlja) Italije nominirala je članove "Consigli provinciali di sanità" ("Zdravstveni Savjetnici po provincijama"). U "Provincia di FIUME" izabrani su sljedeći članovi: LENAZ prof. Lionello, medico-chirurgo (kirurg); GROSSICH dott. Ruggero, medico-chirurgo (kirurg); PERSICH dott. Otello, pediatra (kirurg); PALMA dott. Augusto, chimico (kemičar); ANCICH avv. Alessandro, giureconsulto (advokat); PRODAM dott. Arturo, farmacista (farmaceut); CELLA dott. Ramiro, veterinario (veterinar); CONIGLI ing. Carlo, ingegnere (inženjer); PERCICH avv. Noë, esperto materie amministrative (administrator); MARTINO dott. Bando, esperto scienze agrarie (agronom).

1930. talijanski l'Ufficio della Stampa Medica Italiana (ured za medicinsku literaturu) dodjeljuje mu zlatnu medalju za područje "Scienza ed Italianit'a".
Svojim stručnim i znanstvenim radovima stekao je izuzetan međunarodni ugled pa ga je Akademija Kraljevine Italije 1937. godine odlikovala naslovom "Gran Ufficiale".
U stručnom se pogledu također istakao u proučavanju problema žutice i bubrežnih bolesti.

Bio je suradnik u talijanskom literarnom klubu "Circolo letterario" koji je za zadatak imao širenje talijanske kulture u Rijeci. Klub je osnovan 1893., a osnivači su bili Andrea Bellen, Isidoro Garofolo, Antonio Grossich, Michele Maylender, Arturo Nascimbenie, Francesco Vio i Icilio Baccich (kasnije Bacci).

U političkom smislu bio je vezan uz talijanski autonomaški pokret. Kada su autonomaši 24. svibnja 1907. godine pobjedili na izborima protiv hrvatsko-mađarske opozicije, iredentisti ulaze u gradsku vladu. Među njima su: Lionello Lenaz, Icilio Baccich (kasnije izabran za vice-podestà), Egisto Rossi, Silvino Gigante, e Vittorio De Meichsner.

Jedan je od osnivača talijanske iredentističke organizacije mladih u Rijeci "La Giovine Fiume". Pisao je i članke i bio savjetnik u "La Giovine Fiume" (1907. – 1910.), glasilu istoimenog društva talijanske iredentističke omladine. Putem članaka koje je objavljivao tražio je podršku evropskih pisaca za pitanje talijana u Rijeci.
1918., tokom prvog svjetskog rata Lenaz se je svrstao uz talijansku stranu. Postaje član "Comitato direttivo del Consiglio Nazionale Italiano".
Također, tokom riječke avanture Gabrillea D'Anunzia u Rijeci (12. rujna 1918. – 31. prosinca 1920.) bio je član zbora rektora privremene danunzianske vlade. 30. listopada 1918. jedan je od potpisnika deklaracije o aneksiji Rijeke. Nakon što je D'Anunzio protjeran iz Rijeke, postaje član Fašističke stranke (Partito fascista).

Autor je mnogih medicinskih tekstova i znanstvenih radova iz raznih medicinskih specijalnosti (neurologija, fiziopatologija, infektologija i dr.), ukupno 32, a najpoznatiji mu je rad "Lezioni di ematologia" štampana u Milanu 1935. godine.

Umro je iznenada u svojoj vili u Lovranu kasno popodne 03. Listopada 1939. Upravo je završavao X. poglavlje svoje posljednje knjige "Lezioni di neuropatologia".

Pokopan je na groblju Kozala, polje G-28 (grob na slici ljevo, središnji od tri kamene stele antičkih uzora označena je podacima o liječniku Lionellu Lenzu).

 

 

 

KARIJERA:

• 25. srpnja 1895. završio medicinu u Beču, liječnik opće prakse
• 1895. - 1901. asistent na klinikama za nervne bolesti profesora Benedikta i profesora Neussera u Beču
• 1901. upravitelj Bakteriološkog laboratorija gradske bolnice
• 1919. primarius riječke bolnice
• 1924. slobodni docent na Sveučilištu u Padovi
• 1929. upisan u Ordo dei medici
• 1934. odbio imenovanje za senatora

 

DJELA:

• LENAZ, Lionello: "Lezioni di ematologia", Milano, Cromotipia: Ettore Sormani, 1935, Pubblicazione A. Wassermann & Co
• LENAZ, Lionello: "Lezioni di neurologia" djelo koje je ostalo nedovršeno
• Veliki broj znanstvenih radova iz raznih medicinskih specijalnosti (neurologija, fiziopatologija, infektologija i dr.).

 

 

 

Kreirao: SEAS

Izvori:

• Izvorni rad, Juraj Sepčić, Amir Muzur, Ante Škrobonja: LIONELLO LENAZ (1872 - 1939) – AUTORE DI TESTI MEDICI, SCIENZIATO E MEDICO, Acta med-hist Adriat 2006;4(2);219-234
• Uz 50. obljetnicu Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Amir Muzur. Ante Škrobonja: Korijeni riječke medicinske misli i tradicije i okolnosti osnivanja Medicinskog fakulteta u Rijeci, Acta med-hist Adriat 2005;3(2);177-194
• Giulio Andrea Pari: Lionello Lenaz, 1872-1939
• CROSBI, Lionello Lenaz
• GAZZETTA UFFICIALE DEL REGNO D'ITALIA PARTE PRIMA, Anno 71° Roma - Venerdi, 80 maggio 1980 - ANNO VIII Numero 126

 

- Riječka groblja - Imenik riječkih posljednjih počivališta - Riječka povijest općenito - Povijest Rijeke od Prapovijesti do 1400 - Povijest Rijeke od 1500 do 1600 - Povijest Rijeke od 1625 do 1650 - Povijest Rijeke od 1675 do 1700 - Povijest Rijeke od 1725 do 1750 - Povijest Rijeke od 1775 do 1800 - Povijest Rijeke od 1825 do 1850 - Povijest Rijeke od 1875 do 1900 - Povijest Rijeke od 1925 do 1950 - Povijest Rijeke od 1975 do 2000 - Povijest Rijeke od 2015 do Danas - Rijeka, razni događaji i ostalo - O Rijeci na engleskom jeziku

- Riječke Biografije - Riječka vlast kroz stoljeća - Povijest Rijeke od 1400 do 1500 - Povijest Rijeke od 1600 do 1625 - Povijest Rijeke od 1650 do 1675 - Povijest Rijeke od 1700 do 1725 - Povijest Rijeke od 1750 do 1775 - Povijest Rijeke od 1800 do 1825 - Povijest Rijeke od 1850 do 1875 - Povijest Rijeke od 1900 do 1925 - Povijest Rijeke od 1950 do 1975 - Povijest Rijeke od 2000 do 2015 - History of Racing, Preluk - Rijeka - Riječki grbovi i zastave (heraldika)

 

Na vrh stranice